Pratite nas

Lijevo, desno, nigdje moga stava

Fotografija: Pexels

Dino Vrandečić

Lijevo, desno, nigdje moga stava

Komentirati stanje na hrvatskoj lijevici, ruševinama koje su od nje ostale nakon Milanovićevih ideoloških i tragikomičnih akrobacija, postalo je izlišno i o tome je gotovo sve već rečeno. Zato bih se samo osvrnuo u par rečenica na nekoliko generalija i činjenicu da je kriza na hrvatskoj ljevici uvoznog porijekla, baš  kao i sve ostalo u Hrvatskoj, tako da ću češće koristiti prefiks europska nego hrvatska ljevica.

Ljevica nije ljevica ako nije avangardna, progresivna. Kriza ljevice zato je postala neminovnost u novim socio-ekonomskim odnosima, procesu proizvodnje, zapadnjačkom načinu života koji je radnika pretvorio u prezaduženog potrošača, uglavnom prekarnog i u tercijalnim, uslužnim djelatnostima.

Nakon što je sva primarna i teška industrija sa zapada otišla na daleki istok slijedeći logiku profita, europska ljevica ostaje bez daha, zastarijela i učmala.

Socijaldemokracija u postmodernom globaliziranom svijetu, ostaje bez svoje osnovne društvene baze, na kojoj se, pogotovo u Europi, desetljećima gradila i postala europska dominantna politička snaga.

Klase, klasičnim marksističkim rječnikom i dalje postoje, dijalektika nikad nije bila izraženija, oni koji imaju i nemaju, društvena stratifikacija također i dalje ide u prilog Marksovoj tezi o sve većem kapitalu u sve manjem broju ruku. Kako je europska ljevica odgovorila na nove okolnosti? Očito loše i sve većem broju  ljudi neuvjerljivo.
Ne samo nama najbliži primjer nego možda i najbolja demonstracija stanja ljevice je upravo hrvatska socijaldemokracija i politika lutanja Zorana Milanovića. Ono što nam je bilo ponuđeno u četiri godine njegovog mandata bio je rijetko viđen truli kompromis sa najgorim oblicima koorporativnog kapitalizma, potpuno zanemarivanje potreba društva i protažiranje interesa krupnog kapitala, koji u Hrvatskoj čak i nema udjela u društvu te ne predstavlja klasu kao u razvijenim i tradicionalno kapitalističkim zemljama, već predstavlja samo jednu malu skupinu umreženih interesnih skupina, bankara i uvoznika.
Milanovićev, kako on kaže “liberalni konzervativizam” oksimoron je koji je stajao SDP, ne samo gubitka izbora, već ih osudio na puno dugoročnije posljedice sa više nego neizvjesnim završetkom.
Depresiju ljevice, po logici stvari iskoristila je desnica. Desnica koja uvijek ima istu poziciju i drži se dobre stare nacije, obitelji, države, tradicije, vrijednosti koje treba konzervirati i uz pomoć Božju i crkvenu, odoliti svim izazovima pa tako i izazovima postmoderne i globalizacije.

Ako ljevica nema progresivnu ideju, desnica uvijek ima svoje dogmatske zavjetrine na olujnom političkom moru.

Emigrantska kriza koja se intenzivirala nakon potrebe za redefiniranjem novih geopolitičkih odnosa uslijed povratka Putinove Rusije, jačanje Kine, Indije, američke recesije, EU sa proširenjima ali i brexitom itd…dala je desnici snažan vjetar u leđa, te veliku prednost pred najvećim rivalom, socijaldemokracijom.

Klasična desnica u Europi kao i HDZ u Hrvatskoj dobili su osjetnu prednost ispred ljevice, koje bez ideje i avangardnosti postaje samo forma bez sadržaja..
Naravno, ne treba misliti da je stanje europske i hrvatske desnice samim time idilično, iako je ljevica na koljenima, problemi ostaju, a oni su nagomilani te traže rješenja i od desnice koja ih također ne uspijeva iznaći poput ljevice. Dok ljudi u sve većem egzistencijalnom problemu sve manje vjeruju da će ih konzervativna politika rješiti, konzervativni HDZ nudi samo afere i nove poreze.

I ovaj put, generalno stanje na desnici, najbolje se može vidjeti na primjeru Hrvatske.
Iako je HDZ na vlasti, pravi vladar Hrvatske je apatija, ekonomska stagnacija i depresija, egzodus stanovništva i posvemašnje nezadovoljstvo koje u Hrvatskoj ima apsolutnu većinu, što HDZ može postići samo kupovinom parlamenta sa proračunskim sredstvima.
Europa i Hrvatska treba inovativniju politiku, odlučne poteze, ljevica to nema, desnica nikad nije ni imala a  konzervirati se nema što.

Politička, programska i idejna stagnacija klasične i umjerene europske lijevice i desnice podjednako.
Što se nudi kao alternativa depresivnim klasičarima ljevice i desnice? Primjer Hrvatske.
Nakon što smo zaključili da Hrvatska najbolje, najplastičnije i najizraženije prezentira aktualne političke odnose na ljevici i desnici, nema razloga da odmah ne prijeđemo na dva primjera novih političkih tendencija sa oba spektra.

Istražujući i analizirajući te nove alternative hrvatske ljevice i desnice, odabrao sam dvije stranke koje sebe smatraju alternativom.

Primjer sa ljevice: Radnička Fronta. Već u samom nazivu stranke može se vidjeti kako se ova opcija može nazvati više starom nego novom.
Iako sve samo ne umjerena ljevica poput SDP-a, na čijem gubitku potpore žele profitirati politički, a što već donekle i jesu, simbolizam i formalizam je glavna karakteristika stranke, a njihov program je poput želje za još jednom povijesnom prilikom jedne promašene, mada u praksi nikad ostvarene ideologije.
Prateći njihovu komunikaciju i sam u njoj jako aktivno sudjelujući, mogu samo reći da sam stekao dojam da je tu riječ o jednom akademskom projektu, koji umotan u nostalgičnu i retro ambalažu socijalizma,  pokušava vrlo pragmatično doći do birača sa svojom verzijom lijevog populizma. RF će stoga biti uspješan koliko će, tako ukusno umotan, biti prijemčiv mladim buntovnicima, ali i starijoj publici, nostalgičnoj za vremenima kad su bili mlađi i kad je sve nekako bilo lijepše, vremenima socijalizma i samoupravljanja u SFRJ.
Ono što mi je kod RF najviše zapelo za oko, osim programskog i sadržajnog deficita, jest njihovo nerazumijevanje klasnog momenta. Takav paradoksalni propust ujedno je i kardinalna greška ove stranke koja se naziva radničkom i nameće se kao  čista, rezolutna marksistička ljevica.

Bez toga shvaćanja, ne mogu biti ozbiljna alternativa. Klasa koja je slabija i na čijoj mobilizaciji jedna radnička i izrazito lijeva stranka mora raditi, u Hrvatskoj je odavno izgubila klasnu svijest, ako je ikad i imala.To je najveći dio društva koje okupljaju tradicionalističke vrijednosti i konzervativna stajališta, pa iako mnogi od njih apstiniraju i desnica od njih nema koristi, niti Radnička Fronta neće dobiti njihove glasove ako ne prilagodi svoje tvrde stavove, snizi svoj akademsko marksistički elitizam te ne uspije naći put do tih ljudi koji su upravo njihova klasa i barem u teoriji njihov birači.

Nikakvu želju za tim nužnim kompromisom nisam primjetio kod RF i zato je ta radnička stranka, stranka slabije i eksploatirane klase negirana od strane sebe same.
Nije ništa manje važan detalj niti činjenica da je njihova klasa, zbog nedavnog rata, koji predstavlja neizostavni čimbenik u kreiranju političkih stavova, kako stranačkih tako i opće društvenih u Hrvatskoj, stvorila otpor i averziju prema komunizmu, zbog asocijacije komunizma i rata za nezavisnost od jedne komunističke zemlje. Iako meni i RF-u, takva paralela može zvučati banalno, pogrešno je ignorirati njeno postojanje.
Radnička Fronta ima možda mogućnost da okupi jednu homogenu skupinu, međutim, puno veću ima mogućnost da antagonizira i dijeli, tako da u RF ne vidim snagu koja će homogenizirati biračko tijelo na ljevici i biti stranka svoje klase.

Desne alternative. Primjer, Nezavisni za Hrvatsku-Esih, Hasanbegović, Glasnović.

Iako se ova opcija želi nametnuti kao konzervativna i građanska ,već na prvi pogled daje se do znanja da je ovdje riječ o ekstremnoj desnici.
Stranka nacionalističkog i historicističkog patosa koja rješenje nudi u velikoj i snažnoj naciji, reviziji povijesti i obračunu sa onima koji su zaslužni za ovakvu, nerevidiranu povijest. Iako se ovaj trojac donekle ograđuje od tradicije ustaškog pokreta i lika i dijela Ante Pavelića, teško uspjevaju prikriti svoja načela koja se temelje upravo na toj tradiciji.

Postavljajući anketna pitanja na velikom broju ispitanika, kao što su; Pavelić, zločinac ili heroj? Jasenovac, zločin ili mit? Članovi koje je okupila ova opcija gotovo jednoglasno odgovaraju proustaški. Pavelić je heroj, a Jasenovac komunistički mit, pa čak i Titovo stratište za hrvatske domoljube.

Ustaški pozdrav “Za dom-spremni!”, slobodno se može opisati kao službeni pozdrav ove stranke, a riješenje svih društveno, političkih i ekonomskih problema vide u pisanju nove povijesti koju oni smatraju istinitom za razliku od ove koju sada poznajemo, a pisali su je Srbi, Jugoslaveni i UDB-a dok kao najveće dosadašnje postignuće u tom pravcu smatraju promjenu imena jednog zagrebačkog trga.

Identično kao i kod Radničke Fronte, ova opcija također koristi simbole, a inovacije nema kao niti suvislog i primjenjivog programa.

Nezavisni za Hrvatsku također imaju mogućnost da oko sebe okupe jednu malu radikalnu i vrlo homogenu skupinu, ali stvarnu potenciju za mobilizaciju grupe niti približno.
Biračko tijelo na koje ova opcija cilja jedan je dio braniteljske populacije razočarene poraćem ili jednostavno samo agresivne i ksenofobne, ljude sa povijesnim traumama iz perioda SFRJ, emigrante kojima je Hrvatska i dalje poligon za osobne frustracije, a ne zemlja kojoj trebaju konkretni politički i ekonomski sadržaji da bi postala prosperitetna kao zemlje u kojima sada žive.

Zaključak i sinteza.

Bez obzira na činjenicu da je konzervativna desna struja u prednosti pred statičnom ljevicom, puno je bitnije da ni jedni ni drugi nemaju ideje.

Alternative koje se nude na oba spektra također nemaju, niti ideju, niti potrebnu širinu.
Da bi se stanje promjenilo, konkretno u Hrvatskoj, potrebno je imati svijest kako utaborenost u formalnim i simboličkim okvirima, predstavlja apsolutni promašaj.
Takve rigidne pozicije neće postići željeni efekt jer neće postići mobilizaciju, niti će se šira javnost moći poistovjetiti ni sa jednom od ponuđenih opcija, i dalje će Hrvatskom vladati apatija i apstinencija, rezignacija i otuđenost sa apsolutno većinom, dok će stranka koja će biti u poziciji moći i odlučivanja i dalje biti korumpirana koalicija političkih oportunista u kupoprodajnoj međuovisnosti, disfunkcionalana za državničku i socijalnu politiku, funkcionalna samo za sebe i svoje članove i rodbinu.

Riješenje se dakle nameće samo po sebi i jedino je logično. Hrvatska treba opciju sa potrebnom širinom da od ljevice i desnice usvoji najbolje vrijednosti i da ih onda sintetizira.
Progresivnost i usmjerenost prema novome, želja za promjenom koja je nekoć krasila ljevicu, kao i držanje do dobrih tradicija koje u globalnom i neoliberalnom svijetu, pošto poto treba konzervirati i primjeniti u društvu ali puno važnije i u ekonomiji, a što smatramo karakteristikama desnice, potrebno je ujediniti, potrebno je uzeti najbolje od oba svijeta.

Hrvatskoj je potrebna opcija koja će biti otvorena za sve njene građane, sa kojom će se moći poistovjetiti bez obzira na sve umjetne podjele ili barem podjele koje danas nemaju nikakvu stvarnu težinu osim one na simboličnoj razini.

Kao ljevičar možete se boriti protiv nepravde i štitit pravo najslabijih, svoje klase, rušeći Ovršni zakon, ali isto tako, kao desničar, rušeći taj isti Ovršni zakon, pomažete sačuvati nečiji dom, borite se za jednu hrvatsku obitelj.

Teško da možete biti bolji i pošteniji ljevičar isto kao i bolji i pošteniji desničar, nego kad rušite Ovršni zakon.

Samo  ona opcija koja će simbole, formalizam prazne ideološke ljušture, povijesne zablude, mitove i pripadajuću retoriku podrediti stvarnom političkom sadržaju, aktivnom sudjelovanju u procesima i konkretnim ekonomskim programima, stvarnim ljudima sa stvarnim problemima, samo takva opcija ima šansu da predstavlja nadu za bolju i slobodnu Hrvatsku.
Razlike će postojati u svakom društvu ali razlike ne moraju nužno biti zidovi razdvajanja, jer samo opcija koja razlike prihvaća i temelji djelovanje na sintezi različitih ljudi, stavova ali fokus stavljajući na ono što je bitno i što je zajedničko svima, samo takva opcija može okupljati dovoljno da se promjena uistinu i dogodi.

Vrhnje i čokolada za kuhanje.

Nedavno se na društvenoj mreži jedan ljevičar pohvalio kako je napravio nutelu kuhajući zajedno vrhnje i čokoladu za kuhanje.
Čestitao sam mu rekavši da se upravo tako ruši kapitalizam. Napravio je omiljenu slasticu i nije morao dati novac jednoj moćnoj koorporaciji koja ima taj brand, jednom trgovačkom lancu koji taj brand uvozi, ali isto tako, snalažljivost ovog mladića neodoljivo me podsjetila na snalažljivost moje baka, pobožne i tradicionalne žene, koja je znala bezbroj ovakvih trikova i recepata.To je danas tradicija, to su znanja i mudrost naših baka i djedova koji su nam također potrebni i valja nam ih konzervirati.

Ljevičar dakle, neka na ovaj slatki način ruši kapitalizam, a desničar neka njeguje tradiciju naših starih. I jedan i drugi mogu samo dobiti omiljenu poslasticu ako shvate da nam je sinteza i suradnja neophodna, a rezultat suradnje sladak i jednako drag baš kao suradnja vrhnja i čokolade za kuhanje.

Nastavi čitati
Preporučamo
Komentiraj

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Više u kategoriji Dino Vrandečić

To Top