Pratite nas

Hrvatska ima izbor, ili će se mijenjati ili će nestati

Fotografija: Slobodna Hrvatska

Ivan Pokupec

Hrvatska ima izbor, ili će se mijenjati ili će nestati

Naišao sam na video u kojem prezenter objašnjava da mladi u SAD-u sve više simpatiziraju socijalizam. Ne zato što znaju nešto posebno o njemu ili imaju iskustvo života u njemu, već zato što odbacuju ekstremno kompetitivni mentalitet (cut throat mentality) današnjeg američkog kapitalizma, u kojem se ne biraju sredstva kako bi se došlo do uspjeha, novca i moći. Osjećaju da je on postao čudovište koje se otrgnulo s lanca morala i etike.

Zatim se prezenter pita zašto se po defaultu dijelimo na dvije skupine: kapitaliste i socijaliste te uglavnom bježimo u sigurnost prvog ili drugog krda? Odgovor vidi u ljudskoj psihologiji, tj. težnji da izbjegavamo situacije u kojima smo u ulozi izopćenika, nekoga tko sam stoji na vjetrometini.

No, kao pripadnik društva koje je živjelo u socijalizmu, a danas živi u (crony) kapitalizmu – moram se zapitati isto.

Pogotovo zato što smo metodom ponavljanja laži sve dok one nisu postale istinama postali duboko podijeljeno društvo. Cilj te podjele je itekako očit – podijeljenim narodom se lakše vlada.

Ipak, 21. stoljeće je vrijeme preispitivanja dogmi iz dvadesetoga, koje je po mnogočemu najtragičnije stoljeće u povijesti čovječanstva.

Je li moguće neki novi društveno-ekonomski smjer koji proizlazi iz svjesnosti da smo svi povezani i da meni ne može biti dobro ako je ljudima oko mene loše? Koji proizlazi iz želje da svaki čovjek živi dostojanstveno, bez obzira na svoje korijene i opredjeljenja?

Ako poštujem tradicionalne obiteljske vrijednosti, mora li to apriori značiti da sam desničar i da negiram prava žena?

Ako se zalažem za radnička prava, mora li to apriori značiti da sam ljevičar i potajno želim streljati sve bogataše?

Smatram da je sazrelo vrijeme da konstrukte prošlosti: lijeve-desne, ustaše-partizane, socijaliste-kapitaliste prepustimo u ruke povjesničarima, a da političare prisilimo da se bave sadašnjošću i izgradnjom budućnosti. U kojoj neće biti mjesta za one koji odbijaju evoluirati i hvatati korak s potrebama društva čiji su dio. I što dulje ostajemo u ideološkom živom blatu ne tonemo samo mi, već žrtvujemo i generacije za koje smo odgovorni – one koji će ostati nakon nas.

Temeljno pitanje je zapravo: kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti svojoj djeci i unucima? Onu iz 1566., 1945., 1991., 2017. ili neku bolju, svjesniju, humaniju?

170 komentara

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Više u kategoriji Ivan Pokupec

To Top