Pratite nas

Ispovijest deložirane Dubrovkinje Katije Šarić zbog bezdušnosti Gradonačelnika Dubrovnika

Fotografija: Slobodna Hrvatska

Ljudska prava

Ispovijest deložirane Dubrovkinje Katije Šarić zbog bezdušnosti Gradonačelnika Dubrovnika

Katija Šarić je Dubrovkinja koja je 5. veljače deložirana iz svog doma. Unatoč vapajima prema Gradu Dubrovniku i udrugama da joj se pronađe adekvatan smještaj, izbačena je iz stana i  smještena je u devastirani skučeni prostor ispod svakog ljudskog dostojanstva: smrdljiv, zagađen i zapušten. Tim sramnim činom nije samo ona zakinuta već i višečlana obitelj iz koje je socijalna služba  izdvojila dvoje djece jer nemaju osnovne uvjete život. Nisu li nam usta puna priča o demografskoj obnovi i velikoj ljubavi prema djeci? Najtužnije od svega je što jedno od djece koje je izdvojeno iz ove petoročlane obitelji boluje od autizma. Zato su Grad Dubrovnik i sadašnji njegov Gradonačelnik pali na testu humanosti. Borba za dostojanstveniji život i okupljanje ove obitelji tek počinje!

Evo Katijine ispovijesti o njenoj kalvariji kojoj se ne nazire kraja: „Majka sam dvoje odrasle djece. Imam unučad po kćerki, jedno 8, drugo 5 godina. Svi smo članovi kućanstva na adresi Antuninska 11 od 2000.g., ali nemamo prijavu prebivališta na toj adresi iako smo od Grada Dubrovnika kad smo prijavu zatražili 2006. i ponovo 2007.g. umjesto prijave boravka dobili smo poziv za iseljenje.

Prije rata stanovali smo u stanu u novogradnji u naselju Mokošica u koje smo se uselili 1996. kad je postao naše  vlasništvo. Na samom početku rata na traženje specijalaca vojske RH ustupili smo naš stan za potrebne vojne akcije nakon čega je stan granatiran od neprijateljske vojske ciljano, navođenim oružjem. Totalno uništen stan prodajemo za vrlo mali novac jer ga nismo u stanju hitno popraviti i spriječiti oštećenja u stanovima ispod našeg. S tim novcem 1994.g. nabavljam potrebnu opremu i otvaram krojački obrt kako bi počeli zarađivati i obitelji omogućili novi dom.

U ovaj stan smo ušli kao podstanari. Iznajmila nam ga je osoba koja se predstavila vlasnikom stana, ali u stanu nije živjela već ga je koristila za sklonište napuštenim mačkama za što je od tadašnjeg Društva za zaštitu životinja dobivala novčanu naknadu. Iznos te naknade trebao je biti i iznos naše stanarine kod nje. Nakon što smo u dogovoru sa stanodavcem čitav i stan ispraznili od preko 20 mačaka, očistili ga, dezinficirali, obavili sve nužne popravke na prozorima, oličili sve zidove stana, unijeli čisti namještaj i uselili sa djecom (kćerka 16., sin 14. godina), predomislila se i nastojala nas javnim sramoćenjem u “Latinici” i tužbom, iseliti iz stana, zadržati namještaj itd.

U sudskom procesu dobivamo pravo suposjeda sa stanarom u stanu Antuninska 11. Kasnije doznajemo da je ovo stan u vlasništvu Grada Dubrovnik, koji nije otkupljen, a 2001.g. moj suprug dobiva poziv od Grada za otkup stana. U tom ga sprječava dug prema Gradu Dubrovnik kojeg sam imala za najam poslovnog prostora gdje sam obavljala krojačku djelatnost i to postaje razlog da ne možemo izvršiti otkup stana. Kroz obitelj se počinje provlačiti nasilje od supruga prema djeci i meni. U toj situaciji 2002.g., dolazi do razvoda braka. Godine 2003. pred Novu godinu od Općinskog suda u Dubrovniku dobivam Rješenje o izvršenju ovrhe i povrat poslovnog prostora Gradu Dubrovniku. Iste godine zbog duga od nepunih 40 000 kuna, počinje blokada svih bankovnih računa koja traje do danas sa puno većim iznosom. Iz svih ovih razloga 2004. odjavljujem obrt i kao jedini stalni izvor zarade za obitelj i za školovanje djece. Od tada živim od socijalne pomoći.

U 2009.g. kćerka dobiva sina Karla. U drugoj godini života pojavljuju mu se znaci autizma. Kćerka se 2012. udaje, iste godine dobiva drugog sina Alana. Svi stanujemo u ovom stanu. Nastaju dugovanja za potrošnju električne energije i ukidaju nam distribuciju iste te slijedi  isključenje električne energije po  zimi. Preko Centra za socijalnu skrb dug je uz pomoć Grada Dubrovnika početkom 2013.g. plaćen. U svibnju moja unučad i kćerka naprasito  jednog jutra odlaze avionom u Zagreb gdje nedugo iza toga odvajaju majku od njih i udomljavaju djecu u udomiteljsku obitelj koja je obučena za njegu djece s autizmom. Ona  se vraća nazad u Dubrovnik s uvjetima u kojima između ostalog mora imati siguran stan za stanovanje djece kako bi ih vratila.

U ime svih nas petero članova kojima je ovo jedini dom, kucam na sva moguća vrata da nam se pomogne. Sve institucije u gradu kojima sam se obraćala znaju za ovu situaciju. Obratila sam se i Zakladi “Blaga djela” koja je nedavno  imala natječaj za jedan stan vrlo blizu ovoga za najam od oko 600 kuna mjesečno dok mi ovo ovdje plaćamo za bespravno stanovanje 864. mjesečno i nemamo pravo prijaviti adresu, a pomoć koju dobivamo mjesečno od Centra za socijalnu skrb za mene i sina koji smo sada uz životinje koje imamo kao ljubimce, iznosi 960 kuna mjesečno.

Podstanarstvo nismo u stanju kontinuirano plaćati jer u obitelji nitko od nas nema stalno zaposlenje. Od 2011.do 2016.g. radila sam sezonski u ugostiteljstvu. U ožujku dobivam Rješenje Ustavnog suda u kojem se Ustavna tužba koju sam uložila odbacuje i time se potvrđuje prvostepeno Rješenje Općinskog suda u Dubrovniku koje loše vođenom parnicom po mene uz nemogućnost iznošenje obrane sa svjedocima, zadržava do kraja pravo vlasnika Grada Dubrovnik izvršiti prisilno iseljenje obitelji.

Rješenje Općinskog suda u kojemu imamo pravo suposjeda sa stanarom koji je ovdje bio predstavljen vlasnikom, kasnije najmoprimcem od Grada Dubrovnik, nije uzeto u obzir niti od mog odvjetnika koji me tada branio, niti od Grada Dubrovnik za poštivanje sudske odluke na što se sada pozivaju kada je Rješenje Općinskog suda iseljenje i otvorene manipulacije s tim stambenim prostorom bez imalo odgovornosti za buduće stanovanje  obitelji koja ničim nije doprinijela situaciji u kojoj se našla.

Poduzela sam sve nakon Odbacivanja Tužbe Ustavnog suda. Svu dokumentaciju sam skupila uz preko 45 dokaza i uputila Tužbu na Strazburg  na sud za ljudska prava. Još uvijek  čekam odgovor. Izvršenje ovog iseljenja bilo je odgođeno na 6 mjeseci iza čega je postojala mogućnost obustavljanja ovrhe iseljenja od suda, ali je ovrhovoditelj, novi gradonačelnik Mato Franković krajem srpnja obnovio je nastavak ovrhe.  Tražila sam zaštitu policije pri izvršenju izbacivanja obitelji na ulicu iz jedinog doma. Njima je rečeno da nam je osiguran smještaj u hotelu Vis 2 u Dubrovniku gdje nije mjesto za obitelj, dva psa i dva mačka i povratak unučadi i kćerke u obitelj.

Očekujem smještaj dostojan čovjeka za moju obitelj i ne uvjetujem da to mora biti ovaj stan u kojem se sad nalazim. Nadam se da neću završiti na ulici jer to nije mjesto gdje bi moja obitelj mogla  nastaviti normalan život.“, to je tužna Katijina priča.

Za jedan Dubrovnik, koji se predstavlja biserom hrvatskog turizma, sramota je da iz svog prostora namijenjenog za socijalno zbrinjavanje izbacuje jednu obitelj. Kome je taj prostor obećan bit će zanimljivo vidjeti. Svako dijete ima pravo na obitelj, kaže jedan slogan u Hrvatskoj. To nadamo se vrijedi i za Karla i Alana. Zato se borba za okupljanje ove obitelji nastavlja. Koja će se vrata otvoriti ne znamo. S ovakvim Ovršnih zakonom bojimo se da će se raspadanje obitelji još nastaviti. Novi zakon treba što prije donijeti kako bi se spriječilo razaranje obitelji, a gradovi moraju imati kvalitetniju socijalnu politiku koja će obitelji jamčiti opstanak.

41 komentar

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Više u kategoriji Ljudska prava

To Top